10.10. SVJETSKI DAN MENTALNOG ZDRAVLJA

Danas želimo obratiti pažnju na mentalno zdravlje braće i sestara djece s teškoćama. Braća i sestre djece s teškoćama često žive u obiteljskom okruženju koje postavlja pred njih posebne emotivne i socijalne izazove. Iskustvo odrastanja uz brata/sestru s teškoćama je različito…od osjećaja odgovornosti i ponosa….do stresa, tuge i izolacije.

Život u obitelji s djetetom koje ima određene teškoće osim što donosi brojne izazove, nosi i jedinstvene prilike za rast, razvoj i međusobno povezivanje. Braća/sestre često preuzimaju dominantne uloge želeći time olakšati roditeljima odgoj. Te uloge mogu imati pozitivne učinke poput stvaranja osjećaja odgovornosti, empatije, zrelosti, ali i izazvati stres, osjećaj „nevidljivosti“, krivnje i druge različite emocionalne i ponašajne teškoće. Roditelji mogu nesvjesno više pažnje posvećivati djetetu s invaliditetom što može izazvati tjeskobu kod druge djece.

Hoće li zdravo dijete u obitelji razviti određene teškoće ili pak psihološku otpornost ovisi o različitim individualnim, obiteljskim i okolinskim faktorima.

 

Iskustvo braće i sestara može se značajno razlikovati ovisno o vrsti invaliditeta. Na primjer, djeca koja imaju brata ili sestru s poremećajem iz spektra autizma i intelektualnim teškoćama te izraženim ponašajnim teškoćama mogu doživjeti veći stres nego ona čiji brat ili sestra imaju tjelesni invaliditet bez intelektualnih poteškoća.

Ono što želimo istaknuti roditeljima koji imaju dijete s teškoćama, ali i drugu djecu koja nemaju teškoće, važno je:

Voditi, otvorenu i iskrenu te prilagođenu komunikaciju u skladu s razvojnom dobi jer djeca često imaju pitanja i osjećaje koje ne izražavaju ako ne dobiju „svoje vrijeme“. Nedostatak informacija može povećati anksioznost, osjećaj krivnje ili dovesti do nesporazuma. Braća i sestre koji dobiju jasne i iskrene informacije o stanju brata/sestre s teškoćama pokazuju manje emocionalnih poteškoća i bolju prilagodbu (Opperman i Alant 2003), a prilagođena komunikacija (primjerena dobi) smanjuje razvoj „pogrešnih pretpostavki“ i osjećaj izoliranosti (Hastings 2014). Važno je objasniti dijagnozu i teškoće jednostavnim riječima, primjereno dobi djeteta, ohrabriti dijete da postavlja pitanja i izraziti da je u redu osjećati mješavinu emocija. Redovito razgovarati — ne samo kada se dogodi „neki problem“. Poželjno je koristiti dječje knjige, slikovnice ili ilustracije jer pomažu u razumijevanju kod djece mlađe dobi.

Posvetiti individualno vrijeme svakom djetetu jer djeca često osjećaju nedostatak pažnje od roditelja jer roditelji moraju više vremena posvetiti bratu ili sestri s teškoćama.

Istraživanja pokazuju da je usmjerena pažnja roditelja povezana s boljim emocionalnim ishodima kod zdrave djece i manjim osjećajem zanemarenosti (Macks i Reeve 2007; Petalas i sur.,. 2012). Važno je uspostaviti „posebno vrijeme“ (npr. 15–30 minuta dnevno ili tjedno) kada se bavite samo zdravim djetetom. Neka dijete samo izabere aktivnost. Koristite to vrijeme za jačanje odnosa roditelj-dijete.

Uključiti ih u brigu i odgoj — ali bez preopterećenja jer braća i sestre mogu razviti osjećaj ponosa i kompetencije kad su uključeni, ali prevelika odgovornost prerano može izazvati stres i osjećaj preplavljenosti. Uključivanje u adekvatne zadatke (primjerene dobi) povećava osjećaj povezanosti i smanjuje negativne emocionalne reakcije (Tsibidaki, 2021), a preopterećenje odgovornostima je povezano s povećanim rizikom za anksioznost i internalizirane probleme (Hastings 2003; Tomeny 2017). Važno je dati djeci male, jasne i izvedive zadatke (npr. čitanje priče bratu/sestri, pomaganje pri oblačenju i dr.).

Jasno im naglasiti da njihova pomoć nije obaveza, nego izbor. Važno je nikada ih ne stavljati u poziciju „drugog roditelja“.

Normalizirati osjećaje — uključujući teške emocije jer djeca mogu osjećati ljubomoru, tugu, krivnju ili ljutnju, ali ako ih ne mogu izraziti te emocije se mogu „unutra“ nakupljati i voditi do kasnijih problema.

Otvoreno priznavanje i validacija emocija smanjuje rizik od depresivnih i anksioznih simptoma (Petalas i sur.,. 2012).

Djeca koja imaju siguran prostor za izražavanje teških emocija razvijaju bolje strategije suočavanja (Tsibidaki, 2021).

Pokazati da je normalno osjećati i pozitivne i negativne emocije. Ne negirati niti umanjivati („Ma nemoj biti ljubomoran…“), već priznati emocije („Razumijem da ti je teško kad toliko vremena provodimo s tvojim bratom“). Poticati izražavanje emocija kroz razgovor, crteže ili dnevnik.

Povezati ih s vršnjacima i grupama podrške jer sudjelovanje u grupama podrške za braću i sestre djece s teškoćama poboljšava socijalne vještine, emocionalnu regulaciju i samopouzdanje (Opperman i Alant 2003; Tomeny, 2017). Poželjno je obavijestiti učitelje i školsko osoblje o obiteljskoj situaciji kako bi i oni kao relevantne osobe mogli pružiti podršku.

Voditi računa o vlastitom mentalnom zdravlju jer roditeljsko mentalno zdravlje snažno predviđa emocionalno stanje zdrave djece. Djeca čiji roditelji imaju stabilno emocionalno stanje pokazuju manje problema u prilagodbi i više pozitivnih odnosa s bratom/sestrom (Hastings 2003; Tsibidaki, 2021). Ako osjećate iscrpljenost, važno je potražiti podršku za sebe kroz savjetovanje, individualnu psihoterapiju, grupe podrške za roditelje i sl. Poželjno je modelirati zdrave strategije suočavanja — djeca uče po primjeru roditelja.

 

Uključivanje zdrave djece u obitelji djeteta s teškoćama nije samo stvar „ravnoteže pažnje“, nego i aktivne podrške njihovom emocionalnom i socijalnom razvoju. Otvorena komunikacija, individualna pažnja, adekvatno uključivanje u brigu, validacija emocija, društvena podrška važni su za uspostavljanje zdrave obiteljske dinamike.

Kada su roditelji svjesni navedenog te ulažu trud i vrijeme, zdrava djeca često razviju izuzetnu empatiju, otpornost i socijalnu zrelost, uz manji rizik od emocionalnih poteškoća.

Podrška njima znači ulaganje u otpornost, empatiju i društvenu povezanost. Kroz razumijevanje, informiranje i uključivanje, možemo im pomoći da iz svog iskustva izvuku snagu, a ne teret